Kako djeca predškolske dobi poimaju smrt?

Gubitci i tugovanje sastavni su dio našeg života, pa tako ni naše mališane ne možemo (i ne trebamo) “izolirati” od takvih neugodnih tema i iskustava. Koliko god su ta iskustva neugodna, sam proces uvijek je lakši za osobu koja ima neka saznanja o smrti, o tugovanju i koja ima podršku bliskih osoba. Zato s djecom ne treba izbjegavati temu smrti, a pogotovo ne kad se dijete susretne s takvim događajem. Obzirom na blagdane Svih svetih i Dušnog dana koji su se obilježavali proteklog vikenda, prigodno dijelimo s vama tekst o tome kako s djecom o smrti pričati, kako djeca predškolske dobi poimaju smrt i koja je uloga odraslih u podršci djetetu koje je doživjelo gubitak bliske osobe.

 

GUBITCI

Gubitci mogu biti vrlo različiti, bilo da se radi o gubitku prijateljstva, supružnika, roditelja (zbog rastave), doma, slobode, povjerenja… Reakcije na gubitak su također vrlo različite, a značajno ovise o dobi, spolu, individualnim osobinama, podršci i drugome. Te reakcije mogu biti:

  • emocionalne (tuga, ljutnja, krivnja, strah, bespomoćnost, olakšanje…)
  • misaone (šok, nevjerica, zbunjenost, gubitak kontrole, briga, gubitak koncentracije…)
  • tjelesne (teškoće s disanjem, glavobolja, mišićna slabost, umor, pospanost…)
  • ponašajne (teškoće sa spavanjem, promjene apetita, plač, povlačenje od drugih…)

Odrasli trebaju biti svjesni da djeca zaista doživljavaju puno gubitaka – od nekih “manjih” (poput izgubljene omiljene igračke), do smrti kućnih ljubimaca ili bliskih osoba (najčešće bake/djeda, ali ili prijatelja ili drugih članova obitelji).

 

RAZGOVORI O SMRTI S DJECOM

Razgovori o smrti s djecom mogu ići u raznim smjerovima:

  • značenje smrti – s djecom možete razgovarati o tome što se sve može kad si živ, što više ne kad si mrtav; o univerzalnosti (sve živo jednom umre – najčešće od starosti, ali nekada i neočekivano radi bolesti ili nesretnog slučaja) – koristite primjere i usporedbe koji su običaji ili kako se čuva sjećanje na umrlu osobu (što se radi s ljudima koji umru, što se radi na sprovodu, o nošenju crnine, izradi vijenaca, molitvi, odlasku na groblje, paljenju svijeće u kući, čuvanju slika ili predmeta umrle osobe…) – u našim krajevima i našem vremenu, ili kroz povijest i u drugim narodima
  • kako se ljudi ponašaju ili što mogu osjećati kada umre netko blizak (ne vjerovati da je to istina, plakati više ili manje, željeti društvo drugih ili samoću, osjećati i tugu i ljutnju jer je netko umro i strah da se ne ponovi…)
  • o vašim vjerovanjima o tome što se događa poslije smrti – možete reći da različiti ljudi vjeruju različite stvari – a istinu znaju zapravo tek oni koju su umrli

 

RAZUMIJEVANJE SMRTI U DJEČJOJ DOBI

Često odrasli pogrešno vjeruju da djeca nisu svjesna gubitaka, da je o njima bolje ne pričati, da ih djeca niti ne doživljavaju jer ne plaču i ne govore o njima, da im je bolje zaokupiti pažnju drugim stvarima i da kao odrasle osobe pred djetetom ne smiju plakati i pokazati osjećaje. Ipak, treba razumjeti da djeca, obzirom na stupanj svog spoznajnog, emocionalnog i socijalnog razvoja, drukčije shvaćaju smrt, ali i drukčije od nas odraslih na nju reagiraju.

Djeca u dobi od 1 do 3 godine:

  • nemaju pojam vremena
  • nemaju rječnik za imenovanje osjećaja
  • nemaju emocionalne i kognitivne kapacitete da shvate gubitak
  • smrt i odsutnost za njih imaju isti učinak

Djeca do 5 godina:

  • ne razumiju da je smrt konačna
  • ne shvaćaju da sa smrću prestaju sve životne funkcije
  • ne razumiju gubitak, ali su ga intuitivno svjesna
  • ne razumiju da je smrt univerzalna i da se događa svima
  • imaju poteškoća s razumijevanjem apstraktnih objašnjenja smrti (npr. da je osoba otišla anđelima, da je osoba zauvijek zaspala – mogu se onda primjerice bojati kad netko ide spavati…)
  • imaju cirkularno shvaćanje vremena pa tako mogu shvaćati i smrt (živimo – umiremo – živimo)
  • mogu vjerovati da su svojim mislima, osjećajima, željama i postupcima uzrokovala smrt
  • nemaju rječnik kojim bi izrazili sve što misle i osjećaju
  • doživljavaju smrt kao kaznu ili odluku

Djeca u dobi od 5 do 10 godina

  • postupno shvaćaju da je smrt nepovratna i da njome prestaju životne funkcije
  • oko 7. godine smrt počinju shvaćati kao neizbježnu i univerzalnu, ali još uvijek ne prihvaćaju mogućnost vlastite smrtnosti
  • zbog stupnja razvoja mišljenja, trebaju im konkretni izražaji smrti (obredi, slike, nadgrobni spomenik…)
  • postavljaju puno pitanja, zanima ih proces umiranja i uzroci smrti
  • mogu razumjeti gledišta drugih
  • u ranoj školskoj dobi počinju skrivati svoje osjećaje

 

REAKCIJE DJECE NA SMRT BLISKE OSOBE

Reakcije na gubitak jesu vrlo različite od osobe do osobe, ali upravo zbog svega navedenog što je povezano sa spoznajnim, emocionalnim i socijalnim razvojem djece (a time i dobi), djeca nakon nečije smrti često:

  • pitaju se jesu li sami uzrokom nečije smrti, osjećaju krivnju
  • pitaju se hoće li se isto dogoditi i njima ili nekoj drugoj njima važnoj osobi
  • brinu tko će brinuti za njih kad se to dogodi (posebno kada je riječ o smrti roditelja)
  • pitaju kad će se umrli vratiti
  • traže umrlu osobu
  • brinu da je umrla osoba gladna/žedna/usamljena
  • ljute se na umrlu osobu
  • strahuju za sebe, druge i budućnost
  • povlače se od drugih
  • pokazuju agresivnost
  • ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo
  • teško se odvajaju od bliske osobe
  • odbijaju razgovor
  • javljaju se regresivna ponašanja
  • mogu imati teškoće koncentracije i dosjećanja
  • mogu imati teškoće spavanja
  • mogu imati tjelesne simptome

 

TUGOVANJE DJECE

Djeca kao i odrasli prolaze kroz proces tugovanja, a taj proces je značajno određen djetetovim stupnjem spoznajnog, emocionalnog i socijalnog razvoja te okolinskim činiteljima.

Posebno ranjiva skupina su djeca u dobi od 5 do 7 godina, jer počinju shvaćati neka obilježja smrti, ali istodobno nemaju razvijene načine suočavanja sa stresom, a ni socijalne vještine koje bi im pomogle prilagoditi se na gubitak. Mogu osjećati i krivnju jer osjećaju potrebu za veseljem i zabavom koje nastoje zadovoljiti.

Na proces tugovanja djece utječu:

  • odnos s umrlom osobom
  • okolnosti smrti
  • količina i vrsta promjena koje je smrt izazvala u svakodnevnom životu
  • djetetove karakteristike
  • dostupnost podrške odraslih
  • odnos odraslih prema smrti

Većina djece nema većih dugoročnih teškoća zbog gubitka, ali je važna adekvatna podrška u procesu tugovanja od odraslih!

 

KAKO PRISTUPITI DJETETU KOJEM JE UMRLA BLISKA OSOBA?
  • dajte djetetu informacije o smrti osobe – važno je da dijete informacije dobije što prije, što jasnije, bez apstraktnih termina (možete reći npr. Znaš da je baka bila jako, jako bolesna. Dugo se liječila, ali bila je jako bolesna i nisu joj pomogli lijekovi. Moram ti reći nešto tužno – umrla je.) i od emocionalno bliske osobe 
  • pružite mu osjećaj sigurnosti – dijete će imati takav osjećaj kada je netko uz njega, kada ima nekoga tko će ga poslušati, utješiti i o njemu brinuti, te kada mu se osigura stabilno okruženje i uobičajena svakodnevica
  • strpljivo odgovorite na djetetova pitanja – nemojte mu odgovarati da je premalo i da ne može razumjeti, a nejasnoće će kod djeteta potaknuti maštanje i fantazije koje mogu biti pogrešne i djetetu vrlo zastrašujuće – budite pri tome iskreni (možete reći da nešto ne znate objasniti ili da vam je o tome teško razgovarati)
  • nemojte izbjegavati temu smrti – dijete dobiva poruku da se o tome “ne priča” i da mu roditelji nisu dostupni za “teške” teme – moguće je da će se ponašati kao da ga to ne zanima ili da nije uznemireno, a time zapravo ostaje samo, prepušteno svojim neugodnim emocijama i mislima
  • ne dajte djetetu obećanje da nikada neće umrijeti ako je zabrinuto i pita vas o tome (možete reći npr. Ja sam dobro i s tobom sam. Nadam se da ćemo ti i ja dugo dugo živjeti.)
  • budite strpljivi da dijete izrazi vlastite osjećaje i pomozite mu da ih imenuje (npr. kad plače – “vidim da si tužna”; kad ne želi spavati sam – “ako se bojiš, tu sam”) i imajte razumijevanje za njih, pa kakvi god ti osjećaji bili; nemojte govoriti “nemoj plakati” ili “nemoj biti tužan”
  • pokažite i vlastite osjećaje – u redu je da vas dijete vidi tužne, recite kako se vi osjećate (npr. Žao mi je ako se plašiš kad me vidiš uznemirenu. Bit ću bolje, ali sam sad tužna.), pričajte o umrlome, a naročito u čemu vam nedostaje – djeca na taj način uče da su takvi osjećaji “normalni”, uče kako se s njima nositi i kako dijeliti osjećaje s drugima i tražiti podršku
  • uključite dijete u tugovanje, razgovore i sjećanja na umrlu osobu unutar vaše obitelji te u rituale poput paljenja svijeća, odlazak na groblje i slično – to mu daje osjećaj zajedništva, podrške i doprinosi osjećaju sigurnosti
  • dajte djetetu na znanje da nije krivo za smrt i da su odrasli sve učinili i da nisu mogli spriječiti smrt
  • omogućite djetetu nastavak uobičajenih aktivnosti svakodnevnog života, jer dijete ima potrebu za sigurnošću i rutinom, a dobno primjereno i potrebu za igrom i zabavom
  • dajte vremena i djetetu i samima sebi (posebno kada ste i sami pogođeni smrću te osobe!)

 

I VI TUGUJETE…

Kako biste vi kao roditelj mogli pomoći djetetu, važno je da brinete i o sebi u situaciji kada ste oboje bili vezani za umrlu osobu. Proces tugovanja je neugodan i traje, trebate si dati vremena i biti strpljivi, ali ima nekoliko načina na koje možete pomoći sami sebi, a time i svome djetetu:

  • Dopustite si da tugujete – samo vi znate koliko vam je teško.
  • Podržite sami sebe, odmarajte se, vježbajte relaksaciju – slušajte sebe, svoje potrebe, svoje tijelo, brinite o sebi. Sigurno ima nešto što vam pomaže da se opustite – vi najbolje sebe poznajete.
  • Pokušajte se okružiti ljudima koji vas dobro poznaju i razumiju – ako vam njihov način pružanja podrške pomaže, dopustite im da vam pomognu.
  • Recite svojim najbližima što vam treba – iako imaju dobre namjere, ljudi često nisu sigurni na koji način pristupiti osobi koja tuguje.
  • Upoznajte svoje osjećaje i priznajte ih sebi – tako ćete prihvatiti da ste osoba koja tuguje.
  • Imajte strpljenja sa sobom – svaka osoba tuguje na svoj način. Ne požurujte se!
  • Imate pravo na promjene raspoloženja – tugovanje se odvija u valovima, promjene raspoloženja su normalne.
  • Prisjetite se svega što vam pomaže i inače kad vam je teško, kad ste u teškim vremenima i krizama.
  • Crpite snagu iz svojih vjerovanja i duhovnih vrijednosti koje prepoznajete u sebi.
  • Ako osjećate da vaše tugovanje predugo traje, da vam je teško u svakodnevici i da nemate podršku, ako prepoznajete kod sebe mračne misli koje vas ometaju, potražite stručnu pomoć.

Izvori: 

Profaca, B. i Puhovski, S. (2007). Kako pomoći tugujućem djetetu. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Zagreb.

Vac Burić, N. (2017). Kako s djecom razgovarati o smrti? S web stranice MissMama: Vrtić – razvoj od 2. do 6. godine

 

Pročitajte još: 

https://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/kako-pomoci-tugujucem-djetetu/

https://miss7mama.24sata.hr/vrtic/razvoj-od-druge-do-seste-godine/kako-s-djecom-razgovarati-o-smrti-874