RODITELJ I SAMOPOUZDANJE DJETETA

 

Samopouzdanje se odnosi na vjerovanje u sebe i vlastite sposobnosti, u mogućnost postizanja svojih ciljeva te osviještenost o svojim jakim, ali i slabim osobinama. Samopouzdanje se počinje razvijati vrlo rano u djetetovu životu na temelju poruka koje dobiva prvenstveno od roditelja, a i od okoline (npr. u vrtiću, školi).

Samopouzdano dijete vjeruje da je vrijedno, da ima pravo biti sretno, da zaslužuje uspjeh, prijateljstvo i ljubav. Vjeruje da je sposobno učiti, donositi odluke i rješavati probleme koji se pojave na njegovom životnom putu. Takva djeca prihvaćaju odgovornost za svoje postupke, znaju se kontrolirati, nisu agresivna, lako sklapaju prijateljstva, spremna su na suradnju, znatiželjna su. Uporna su, ne odustaju na prvoj prepreci, podnose kritiku i neuspjeh.

Nesamopouzdano dijete se plaši novih situacija, teško podnosi neuspjeh, brzo odustaje, ne želi izreći svoje mišljenje, često govori :“ja to ne mogu“, „ne znam ja to“, „to je teško“, nemotivirano, slabo kontrolira svoje ponašanje, pretjerano je vezano uz roditelje, brine kako im udovoljiti, postiže manje od svojih mogućnosti,  sklono je perfekcionizmu, teško donosi odluke ili daje svoje mišljenje, ne prihvaća pohvale i podcjenjuje se, ljubomorno je, ima slabiji školski uspjeh, loše odnose s vršnjacima.

 

Kako poticati samopuzdanje?
  • pokažite djetetu da ga volite
  • slušajte dijete
  • pokažite interes za
    dijete i njegove potrebe
  • učite dijete optimizmu
  • pohvaljujte dijete (pohvalite konkretno ponašanje, često, ali ne prečesto; hvalite i trud, a ne samo dobar rezultat!)
  • upućujte djetetu razumljive poruke o opaženom ponašanju i konkretnoj situaciji (Ponosna sam na tebe što si sam pospremio igračke.)
  • uvažite djetetove osobine
  • postavite jasna pravila i granice
  • učite dijete samostalnosti
  • potičite dijete da samo donosi male odluke (dajte izbor između 2-3 prihvatljive mogućnosti)
  • priznajte kad nešto krivo napravite, budite djetetu model
  • potičite druženja i dječja prijateljstva
  • omogućite djetetu doživljaj uspjeha
  • ohrabrujte ga na upuštanje u nove aktivnosti (Siguran sam da ti to možeš!)
  • pomozite mu da upozna sebe
  • naučite ga da se uspoređuje samo sa sobom, neka prati vlastiti napredak
  • naučite dijete nositi se s neuspjehom – neka uči iz svojih pogrešaka
  • potičite dijete da završi započeto, da ne odustaje pri nailasku na prepreku

 

Prilikom prenošenja poruka neprihvaćanja nekog ponašanja važno je:
  • ne generalizirati („ti uvijek/opet/ stalno/drugi to nikad ne rade…“)
  • ne posramljivati
  • ukazati samo na konkretno ponašanje, a ne dijete kao osobu (npr. umjesto “Neuredna si!” recite “Nisi pospremila igračke na svoje mjesto.”)
  • dati poruku odmah nakon određenog ponašanja
  • poslati kratku i djetetu jasnu poruku
  • reći djetetu što očekujemo od njega (ponuditi zamjensko ponašanje za ono što nam nije prihvatljivo)
  • pokazati razumijevanje za dječje osjećaje

 

“Kada je voda nemirna, odraz drveta nije jasan. Drvo se ne vidi sa svim detaljima i ljepotama koje prirodno posjeduje.
Kada je voda mirna, odraz drveta je vrlo jasan i drvo se vidi gotovo identično kao u prirodi.
Zamislimo da smo mi odrasli VODA, a da su djeca DRVO. Važno je da ostanemo mirni kako bi mogli vidjeti dijete u cijelosti, kakvo je u svom prirodnom izdanju, sa svim svojim manama i VRLINAMA.
Sjetimo se i da dijete/drvo vidi odraz sebe u odraslima/vodi kroz postupke i poruke odraslih koje im upućuju.
Na temelju toga će dijete stvarati sliku o sebi i formirati svoja ponašanja. Što je pozitivnija slika koju vidi to će se odražavati kroz njegova pozitivnija ponašanja prema sebi i drugima.
Budimo mirni kako bi mogli vidjeti dijete u cijelosti i pružimo mu što pozitivniju sliku njega!”